Dopustite djetetu da se zaprlja, isfleka, da skače po lokvicama…

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Etiketiranje djece po tome kako i što nose je nešto što zadnjih godina ima veliku težinu, kao da smo mi ono što nosimo. Takvi „problemi“ više nisu rezervirani samo za srednje škole, oni su se odavno „spustili“ u osnovne škole, a polako ulaze i na vrtićka vrata.

Dok se kod djece školskog uzrasta može reći da su i sama svjesna odjeće koju nose, koja je poželjna i koju bi trebalo nositi, djeca vrtićkog uzrasta su još prilično bezbrižna po tom pitanju. Kod njih su veći problem roditelji koji naglašavaju koliko je nešto koštalo, koliko se nešto treba čuvati i paziti. U jednu ruku ograničavaju djecu da se bezbrižno igraju i druže s vršnjacima, dok u drugu ruku pokazuju djeci vlastitim primjerom svoj sustav vrijednosti u kojem imati znači biti.

Roditelji možda ne shvaćaju da na takav način od malih nogu potiču djecu na diskriminaciju svih drugih koji ne nose markiranu robu. I onda se čudimo kada su djeca zakočena, kada ne žele ići u vrtić, kada odbijaju samostalno jesti, jer im u glavi zvone roditeljska upozorenja prije vrtića i vika poslije vrtića. Tu ponekad dolazi do nesuglasica roditelja i odgojitelja, čiji su sustavi vrijednosti drugačiji, gdje se često od odgojitelja traži da danas nemaju boravak na zraku jer je jučer padala kiša pa će se djeca uprljati, da je danas varivo za ručak pa neka posebno paze kako djeca jedu itd… Dok s druge strane roditelji sve više i više prepuštaju odgojiteljima da djecu odvikavaju od pelena, da ih nauče samostalno vezati vezice, da ih nauče higijeni poslije toaleta, da ih nauče da sama zaspu jer sami roditelji više ne mogu dva sata češkati svoje dijete dok ne zaspe i sve ostale dužnosti i brige koje roditelji dijele s odgojiteljima i osobljem vrtića.

 

Pustite dijete da skače po lokvicama

Roditelji zaboravljaju da je vrtić odgojno – obrazovna ustanova koja, između ostalog, radi na samostalnosti i osamostaljivanju djece. U tim pokušajima moramo biti spremni da će djeca poneki put u želji da sve naprave sama završiti mokrih rukava, prljavih hlačica, pošaranih prstiju itd. U tome postoji i razlika među dječacima i djevojčicama. Dječaci uglavnom više vole aktivnosti koje su motorički zahtjevne, odnosne nakon kojih se trebaju presvući, kao što su trčanje po neravnom terenu uz često padanje, igranje nogometa, vožnja autića na guranje i slično. Djevojčice uglavnom više vole mirnije aktivnosti, no ponekad to ne znači da nakon njih ostanu potpuno čiste. Sad dolazimo do jednog dijela koji se ponekim roditeljima ne sviđa – a to je konstantno mijenjanje robice.

Svaki dan bi se trebala donositi nova robica, a da ne spominjemo kako vožnja autića na guranje skraćuje radni vijek tenisica na nekoliko tjedana (teta to su mu treće „najkice“ ove godine, pa što vi to radite, tužila se jedna majka). Roditelji koji na uništavanje robe aktivnostima koja djecu vesele gledaju poprijeko, ni sami nisu svjesni da djeci nameću osjećaj krivnje i da guše njihovu spontanost. Na to da su danas djeca previše sputana i ograničena upozoravaju i stručnjaci poput Ranka Rajovića, koji sa NTC sistemom učenja naglašava da djeca danas imaju puno manje slobode u biranju svojih aktivnosti, da ih puno više kontroliramo u tim aktivnostima i da im samim tim smanjujemo mogućnosti za razvijanjem razgranate neuronske mreže.

On daje jedan jednostavan primjer kako je za dijete izuzetno vrijedno i poželjno da skače po lokvicama nakon kiše, no koliko nas roditelja to zapravo dopušta djeci? Mi se u tim trenucima često ne vodimo mišlju da takva aktivnost doprinosi djetetu na motoričkom i razvojnom planu, već nam je bitnije da dijete ostane čisto i uredno. Tu je lakše roditeljima koji su svjesni da djeci vrtićke dobi ne predstavlja nikakav problem nositi robicu koju je neko dijete već prije nosilo, odnosno second hand robicu.

 

Idealna roba za djecu vrtićke dobi

Upravo takva robica koje nam „nije žao“ je idealna za djecu vrtićke dobi koja u svojim razno raznim aktivnostima tijekom dana imaju pregršt prilika za isflekati, zaprljati, poderati i smočiti robu. Ponekad neki roditelji nemaju razumijevanja za takav način života djece u vrtiću, smatrajući da dijete na njihovoj „straži“ često ostane uredno i čisto. Druga strana iste medalje je ta da su odgojitelji s obzirom da broj prisutne djece u skupini primorani djecu od malih nogu učiti samostalnosti za koju mi roditelji doma ponekad nemamo vremena. Jer treba stići na misu, na ručak, na druženje kod prijatelja, na neki rođendan, treba otići u park dok još ima sunca, a to ne možemo ako dijete nije jelo i pilo, pa često puta priteknemo djeci u pomoć tako što ih sami hranimo. Ponekad uz to što ih sami hranimo upalimo i crtić ili kakvu igricu da dijete mirno pojede sve iz tanjura, jer je inače nemirno i želi jesti samo. Gledajući kratkoročne dobrobiti, ponekad nam dugoročne promaknu.

Mi u vrtiću si još uvijek možemo dopustiti luksuz da stavimo djecu i njihove potrebe na prvo mjesto.

Autor: Matej Čuljak, mag. psych., psiholog

Foto: Ingram Image

Share.

Leave A Reply

sixteen − nine =